BILI SMO NA FESTIVALU IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA

Centri izvrsnosti Varaždinske županije i Centar izvrsnosti za hrvatski jezik za osnovne škole VŽ došli su na izvrsnu ideju da osnuju jednu manifestaciju koja bi bila posvećena podizanju nacionalne svijesti. Nazvali su ga po velikanu naše povijesti Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom koji je ostao za sve vijeke upisan u povijest i u kolektivnom pamćenju po svom govoru u Hrvatskom saboru 1843. godine. Festival je održan 26. veljače 2020. u hotelu Minerva u Varaždinskim Toplicama.

Svoju izvrsnost organizatori su pokazali odabirom predavača i tema.  Festival je počeo izvedbom spomenutoga govora u izvedbi učenika Frana Rabuzina iz OŠ Novi Marof.

Glavni predavač je bio već itekako poznati pisac dr. sc. Kristian Novak, ali ovaj put ne kao pisac nego kao istraživač vremena ilirskoga pokreta. Već naslovom predavanja: Za svjetlost stvoren: o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i govoru nakon kojeg više ništa nije bilo isto, predavač nas je zainteresirao, a svojim stilom i sadržajem predavanja premašio je naša očekivanja. Dr. sc. Velimir Piškorec i dr. sc. Ivana Kurtović Budja predstavili su nam projekt Zvučni atlas hrvatskih govora. Velimir Piškorec je govorio đelekovečkim oblikom kajkavštine na vrlo duhovit način tako da nas je uspio do suza nasmijati, ali i predstaviti projekt na najbolji način. Manje zanimljiv nije bio program učenika OŠ Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice u kojem su najupečatljiviji bili kostimirani plesovi  na Straussove melodije.  Na trenutak su nas vratili u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.

Drugi dio festivala bila je Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva „Kaj je naša duša i naša popiefka“.  Čuli smo 20 izvrsnih radova na kajkavskom jeziku, a predstavljen je i mali zbornik radova u koji su ušle i pjesme naših učenica Moja domovina Patricije Jozić i Hrvacka rieč Taše Kondres. Na kraju vrijedi reći da su članice Male Kajkaviane Patricia i Taša zajedno sa svojom mentoricom Danicom Pelko uživale u nesvakidašnjem programu i vratile se s novim poletom i voljom za stvaralaštvo na kajkavskom jeziku.

MOJA DOMOVINA

Ta lepa Slavonija

Puna je zlatnih dolin i njif,

Po terim konji bežiju

Ravnicam se diviju.

Te liepe gliboke more

Teramu se kraja ne vidi,

Tero se sake jutre

Z tičju popiefku budi.

Te liepe visoke gore

Tere cielu Hrvacku glediju

Nemreju je se nagledeti

A vrha jim same sunce vidi.

Te Zagorje tere

Pune je bregof

S terih moreš videti sega

I huste i potoke i kleti.

Al najlepše mi je

Moju Stubicu gledeti.

Patricia Jozić, 6.c

HRVACKA RIEČ

Hrvacka rieč

Je bila prve kaj sam čula.

Hrvacka rieč

Je bila prve kaj sam popevala.

Hrvatska rieč

Je one ščim se budim i idem spat.

Hrvacke rieči

Se nigdar nem dost naposlušala.

Hrvacke rieči

Se nigdar nem odrekla.

I da me zdej primeju i zatučeju

Zakričala bi hrvacku rieč.

To je rieč teru su me nafčili

Mamek, tatek, babica i dedek.

Hrvacku rieč

Nigdar pozabila nem,

Glasne bum ju govorila,

Da ju si narodi čujeju,

Tu hrvacku milu mi reč.

Taša Kondres, 8.b

Žumberak i Samoborsko gorje

Učenici 3. a i 3. b išli su  na izvanučioničku nastavu u Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje.

Krenuli smo u 8.00 h ispred naše škole. Putovali smo prema Zaprešiću, a zatim nastavili prema Samoboru. Nakon jednog sata vožnje po prekrasnom Parku prirode Žumberak stigli smo u Eko-centar Budinjak koji je dio Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Tamo su nas dočekali voditelji i objasnili nam što ćemo raditi u edukativnoj radionici. Naziv radionice je Potraga za blagom: koristeći kompas, kartu i pisane upute, mladi lovci na skriveno blago iskušavaju stečena znanja o orijentaciji u prirodi, izrađuju priručne sunčane satove te upoznaju modernu GPS tehnologiju. Nakon odrađenih radionica imali smo vrijeme za igru.

Puni dojmova i novih stečenih znanja vratili smo se u Donju Stubicu. 

Ugostili smo književnicu Nenu Lončar i filmskog animatora Marijana Lončara

     Dana 21. veljače 2019. sedmaši i članovi medijske i novinarske skupine te Male Kajkaviane prisustvovali su na susretu s književnicom Nenom Lončar i crtačem Marijanom Lončarom. Nakon Neninog iskrenog i otvorenog predstavljanja vlastitih, već poznatih, ali i novih romana te Marijanova prikaza crtanja poznatih likova animiranih filmova Mali leteći medvjedići i Profesor Baltazar u čijoj je izradi i sam sudjelovao, postavili smo im i brojna pitanja „nasamo“. Evo, što smo saznali:

Nena Lončar rođena je krajem zime 1968. u Krapini koju jako voli i gdje i danas živi. Djela su joj „pokupila“ već brojne nagrade, no unatoč ugledu koji stječe na književnoj sceni, kaže da u susretima s učenicima uživa te da ju ispunjavaju. Tako, priznaje, izravno od čitatelja sazna što bi bilo dobro popraviti u pisanju.

Ako se pitate kakav je bila đak, za vas smo saznali da je dobivala uglavnom vrlo dobre i izvrsne ocjene, a i da je većinu vremena sanjarila, čitala ili se zabavljala u prirodi. Ona i njezini prijatelji smišljali su vlastite igre, a kao igralište služilo im je poznato Hušnjakovo iznad Krapine. Kao djevojčica voljela je avanturističke i maštovite romane. Knjige smatra prozorima u nove svjetove. Uzore u pisanju nema jer želi biti svoja, ali sve knjige koje je pročitala utjecale su na njeno pisanje. Smatra da je u pisanju važno naučiti pravila, no samo zato da ih se kasnije može rušiti.

Slobodno vrijeme provodi s obitelji te voli ići u šetnje i u šumu.

Sve su njene knjige posvećene čitateljima, a neke su, poput romana Sve o Evi, vodič za sanjare, posvećene njenoj djeci ili bakama i djedovima.

Za život s umjetnikom kaže da zna biti poprilično buran, pogotovo kad rade na istom projektu.

Marijan Lončar je filmski animator i ilustrator. Rodom je iz Pačetine, a sad sa suprugom živi u Krapini. Zanimljivo je da je upravo on izradio crteže u knjigama Nene Lončar.

Pri radu si, kaže, voli „uzeti“ mnogo slobode te, kao i Nena, želi biti poseban i drugačiji. Voli improvizirati, a najdraža mu je tehnika crtanja – črčkanje. Smatra da su mu najbolji crteži oni koje je nacrtao na marginama (čitaj: rubovima) knjiga i bilježnica, oni koji su neobavezni, koje je crtao za sebe. U animaciji najviše se bavi onom „punom“ u kojoj su za jednu sekundu potrebna 24 crteža.

Svira gitaru, voli prirodu, čitanje i razmišljanje.

Crtanje je oduvijek smatrao bijegom od stvarnosti te se često izvlačio s nastave kad bi „morao“ napraviti plakat za neko događanje. Kao dijete se često penjao na stablo jabuke s kojeg bi promatrao okolne brjegove i koje mu je služilo kao zaštita od stvarnog svijeta.

Danas misli da i previše razmišlja o izgledu lika kojeg želi nacrtati.

Život s književnicom smatra potpuno normalnim iako, priznaje, ponekad zna biti  i kompliciran.

Po završetku službenog dijela intervjua, još smo dugo neobavezno razgovarali.

Uf, kako zanimljivi ljudi!

                                               Vaši novinari: Ivana Žukina i Gabrijel Kučko, 7.a