Ugostili smo književnicu Nenu Lončar i filmskog animatora Marijana Lončara

     Dana 21. veljače 2019. sedmaši i članovi medijske i novinarske skupine te Male Kajkaviane prisustvovali su na susretu s književnicom Nenom Lončar i crtačem Marijanom Lončarom. Nakon Neninog iskrenog i otvorenog predstavljanja vlastitih, već poznatih, ali i novih romana te Marijanova prikaza crtanja poznatih likova animiranih filmova Mali leteći medvjedići i Profesor Baltazar u čijoj je izradi i sam sudjelovao, postavili smo im i brojna pitanja „nasamo“. Evo, što smo saznali:

Nena Lončar rođena je krajem zime 1968. u Krapini koju jako voli i gdje i danas živi. Djela su joj „pokupila“ već brojne nagrade, no unatoč ugledu koji stječe na književnoj sceni, kaže da u susretima s učenicima uživa te da ju ispunjavaju. Tako, priznaje, izravno od čitatelja sazna što bi bilo dobro popraviti u pisanju.

Ako se pitate kakav je bila đak, za vas smo saznali da je dobivala uglavnom vrlo dobre i izvrsne ocjene, a i da je većinu vremena sanjarila, čitala ili se zabavljala u prirodi. Ona i njezini prijatelji smišljali su vlastite igre, a kao igralište služilo im je poznato Hušnjakovo iznad Krapine. Kao djevojčica voljela je avanturističke i maštovite romane. Knjige smatra prozorima u nove svjetove. Uzore u pisanju nema jer želi biti svoja, ali sve knjige koje je pročitala utjecale su na njeno pisanje. Smatra da je u pisanju važno naučiti pravila, no samo zato da ih se kasnije može rušiti.

Slobodno vrijeme provodi s obitelji te voli ići u šetnje i u šumu.

Sve su njene knjige posvećene čitateljima, a neke su, poput romana Sve o Evi, vodič za sanjare, posvećene njenoj djeci ili bakama i djedovima.

Za život s umjetnikom kaže da zna biti poprilično buran, pogotovo kad rade na istom projektu.

Marijan Lončar je filmski animator i ilustrator. Rodom je iz Pačetine, a sad sa suprugom živi u Krapini. Zanimljivo je da je upravo on izradio crteže u knjigama Nene Lončar.

Pri radu si, kaže, voli „uzeti“ mnogo slobode te, kao i Nena, želi biti poseban i drugačiji. Voli improvizirati, a najdraža mu je tehnika crtanja – črčkanje. Smatra da su mu najbolji crteži oni koje je nacrtao na marginama (čitaj: rubovima) knjiga i bilježnica, oni koji su neobavezni, koje je crtao za sebe. U animaciji najviše se bavi onom „punom“ u kojoj su za jednu sekundu potrebna 24 crteža.

Svira gitaru, voli prirodu, čitanje i razmišljanje.

Crtanje je oduvijek smatrao bijegom od stvarnosti te se često izvlačio s nastave kad bi „morao“ napraviti plakat za neko događanje. Kao dijete se često penjao na stablo jabuke s kojeg bi promatrao okolne brjegove i koje mu je služilo kao zaštita od stvarnog svijeta.

Danas misli da i previše razmišlja o izgledu lika kojeg želi nacrtati.

Život s književnicom smatra potpuno normalnim iako, priznaje, ponekad zna biti  i kompliciran.

Po završetku službenog dijela intervjua, još smo dugo neobavezno razgovarali.

Uf, kako zanimljivi ljudi!

                                               Vaši novinari: Ivana Žukina i Gabrijel Kučko, 7.a